VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Kada i koliko dati siromasima, prosjacima?

Znamo da je Korizma osobito vrijeme djelotvorne bratske ljubavi. Često nas susreću ljudi – siromasi – ili ih barem takve prepoznajemo koji traže milostinju. Najčešće novac. Kako često i koliko moram dati kad i sam nemam?

B. Š. Sombor

Vrlo rado odgovaram na ovo vaše pitanje, osobito sada, kada je korizma koja je i Vas potakla na to i takvo pitanje. Prvo bih ustvrdio ono, što doduše svi znamo, ali je dobro posvijestiti i nama vjernicima. I Stari i Novi zavjet protkan je riječju ”ljubav”. Ta ljubav se odnosi na Boga i bližnjega. Isus će u Novom zavjetu vrhovnom normom proglasiti upravo tu ljubav: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu koje je izjednačio; dapače, dat će prednost djelotvornoj ljubavi prema bližnjima utoliko što ona postaje autentično svjedočanstvo naše ljubavi prema Bogu. Zato je i rekao: ”Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.”

Mnoge religije imaju dimenziju direktne i konkretne pomoći braći, osobito braći u istoj vjeri, dok kršćanstvo, po riječima Benedikta XVI. u enciklici ”Bog je ljubav”, proizlazi da Crkva u svom služenju (dijakoniji) siromasima, nadmašuje svaki okvir i vlastitoga u smislu vlastitih vjernika i svih drugih obzira. Dakle, Stari zavjet, Novi zavjet i Crkvena praksa okrenuti su prema čovjeku i to malenom, to jest čovjeku u potrebi. Stoga se ne može govoriti postignuću spasenja pa i onog vječnog bez djelotvorne bratske ljubavi, tj. bez djelotvorne konkretne pomoći potrebnima.

Dakle, s pitanjem djelotvorne bratske ljubavi, poštovani čitatelji, nije se šaliti. Naš se Bog objavio kao Bog koji jest ljubav te ponovno citiram našega papu Benedikta XVI. iz spomenute enciklike, Bog nema ljubav – to ne znači u smislu naše ”nema” – nego da je više od toga – Bog jest Ljubav. Njegova je narav ljubav i njega Bogom čini upravo ljubav. Ljubav mu je božanska narav. Tako se objavio. Tako je naša vjera vjera u Boga, koji jest ljubav. Iz te činjenice proizlazi da Bog ljubi čovjeka i to svakog čovjeka. Naša je obveza da u nasljedovanju našega Boga u ljubavi, kako bismo bili njegovi sinovi, ljubimo bližnje. Ta ljubav je višestruka.

U Crkvi je poznata tradicijom posvećena podjela na sedam duhovnih i sedam tjelesnih djela milosrđa. Dobro je podsjetiti ih se i zato ih nabrajam. Tjelesna djela milosrđa su: Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike (izbjeglice) pomagati i mrtve pokopati. Duhovna djela milosrđa su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi te za žive i mrtve Boga moliti.

To je, dakle, uvod da bismo uopće mogli ozbiljno odgovoriti na vaše pitanje. Današnje vrijeme je donijelo veliku nepravdu koja je ravna kušnji. Naime, sve je veći raskorak između siromašnih i bogatih. Jedan mali postotak ljudi postaje sve bogatiji, a jedan ogroman dio postaje sve siromašniji. Dakle, u krajnjoj liniji mi susrećemo redovito veliku ili većinsku grupu ljudi, tj. siromaha. Papa u spomenutoj enciklici kaže da danas možda ima čak više duhovno siromašnih negoli materijalno, ali su oni ipak siromasi. Stoga se Crkva – nastavlja Papa – ne može nikako odreći svog temeljnog poslanja, a to je da bude Crkva koja iskazuje ljubav i to kako u materijalnim dobrima, tako i u duhovnim.

”Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta”, opominje nas Isus. Stoga je druga moja tvrdnja: imajmo u svijesti to da će još dugo rasti broj potrebnih – a to su naša braća u nevolji i siromasi. Sad dolazimo do srži vašega pitanja, a tko su ti stvarni siromasi kojima treba pomoći? Prvo, Papa u enciklici kao primjer prepoznavanja siromaha navodi događaj milosrdnog Samaritanca. Čovjek je stradao na putu od razbojnika, bio je opljačkan i ranjen, pokraj njega je prošao njegov svećenik, a nije mu pomogao. Pokraj njega je prošao njegov Levit, a nije mu pomogao. Pokraj njega je prošao stranac, čak neprijatelj i taj mu je pomogao. Dakle, unatoč toga što je stranac i što je neprijatelj. Isus pita koji je od ove trojice pravilno postupio? Odgovor je jasan: onaj koji mu je pomogao. Prema tome, siromahe ne moramo tražiti. Potrebne ne moramo tražiti. Potrebno je samo imati ”sluha”. Ne samo uho, nego ”srce” i ”oko srca” da ”vidimo” one koji su potrebni možda samo našeg pogleda, samo naše riječi ili često i naše stvarne konkretne materijalne pomoći... Odgovaram vam: siromahe ne trebamo tražiti, samo trebamo ”oči očistiti” da ih vidimo, svoje ”uši pročistiti” da čujemo o njima i tad ćemo shvatiti da je tu negdje posve blizu pored nas netko tko je siromah i komu je potrebno djelotvorno pomoći. Skrajnji je oblik, kad nam dođu oni koji glasno viču ili se vide jer dolaze i traže. Naše nije suditi o njihovom stvarnom stanju da li su siromašni, da li su im sredstva koja traže doista potrebna... U takvom slučaju vjernici trebaju najprije upitati sebe: jesam li spreman dva dinara podijeliti na dva dijela: jedan njemu, jedan sebi. I to prvo njemu onda sebi? U vjerničkom zrenju i u vjerničkom hodu prema našem Bogu za nas nije bitno prosuditi da li je stvarno siromah nego je bitno pomoći. I to ne samo od svoga suviška nego dati i od onoga što je nama potrebno pa čak i nužno! Kad se radi o čovjeku u potrebi ona moramo zaboraviti na sebe.

Korizmeni post, koji sada prakticiramo, dragi čitatelji, moram podvući vrlo jasno, ako je to samo post u kom se odričemo hrane i ”mučimo svoj stomak”, dragom Bogu nije potreban. Bogu mio post je kad ono što smo uštedjeli odričući se hrane petkom a neki osim toga i srijedom, doslovno damo bilo u novcu bilo u naravi nekoj konkretnoj osobi tj. siromahu. To znači da post nema smisla kao post i kao čin pokore u smislu pukog trapljenja, ”mučenja”. Ima smisla samo kao čin ljubavi prema Bogu i radi toga, jer ljubimo Boga, ono što je ušteđeno dajemo doslovno do zadnje pare bratu ili sestri u potrebi. No, valja spomenuti da post kao žrtva odricanja od hrane doprinosi i obuzdavanju strasti a pripomaže u molitvi za postizanje nekih posebnih milosti ili u borbi protiv grijeha. Isus je naime sam rekao da se neki zlodusi mogu izagnati samo postom i molitvom. To je, dakle, odgovor.

Međutim, moram biti iskren do kraja. Trebamo imati dozu opreza, jer danas postoje mnogi koji varaju. Ponovit ću: naša nakana davanja je bitna, ali ne možemo ni svima ni svagdje ni uvijek dati. Za pomoć siromasima traži se s jedne strane poniznost i skrovitost – da ne zna ljevica što radi desnica, a s druge strane traži se i razborit oprez da se baš ne damo varati nego dajemo onom koji je stvarno u potrebi a ne onom komu je ”prositi” profesija. Zato je najbolje na razini župe, u ulici, u kraju u kome živite, konkretno pomoći onome tko je u bilo kakvoj potrebi. I pazimo, treba u davanju pomoći imati kulturu srca, jer bez kulture srca mi podržavamo nekulturu smrti ako dajemo bez ljubavi. Davanje iz sućuti, pogotovo davanje iz nadmenog prezira je grešno. Davanje iz ljubavi je upravo ono što je do kraja kršćansko, jer smo po tome slični Ocu našem milosrdnom i postajemo njegova djeca, jer je Bog naš milosrdan. Konačno, ako i nemamo previše, dužni smo dijeliti ono malo što imamo sa siromasima našega okruženja, našega kraja, naše zajednice bez obzira na to da li je taj član naše zajednice u vjeri ili čak i nije u našoj vjeri. Crkvi je uzor u služenju Isus Krist koji je došao ne zato da mu se služi, nego da služi i dade život za mnoge.