ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović

16. 09. 2007. – DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

Izl 32,7–11.13–14; Ps 51,3–4.12–13.17.19; 1 Tim 1,12–17

Lk 15,1–32

Ustat ću i poći k ocu svome

Čovjek, nažalost, ima jedno teško iskustvo, iskustvo grijeha. Nakon istočnoga pada, naša je zajednička baština i grešnost. Bog je u svojoj dobroti u našem biću ostavio osobiti znak svoje dobrote: savjest. To je ”moralna vaga” naših misli, riječi i djela. Najveća zahvalnost ide Bogu upravo radi toga dara koji nas teško prekorava, ali nas i oslobađa ako u zdravoj savjesti prihvatimo prigovor, a u ljubavi pokajanje. Psalam 51. jedan je od najljepših psalama u kojem savjest, opterećena grijehom, odgovara Bogu na pravi način. Kako? Pokajanjem. Bog je na našu poniznost i ljubav koja je ranjena osjetljiv. Čovjek koji se iskreno kaje dobiva oproštenje. Mi kucamo na milosrđe i bezgraničnu moć Božju. On je onaj koji nas pere, čisti, preobražava i oslobađa. Kucati na tu dobrotu znači dobiti oproštenje i čistu savjest. Dapače, čisto srce. Da, čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Na taj način je i kajanje i odluka, a to je jedini put da grešnik, unatoč iskustva grijeha, bude spašen.

23. 09. 2007. – DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

Am 8,4–7; Ps 113,1–2.4–6.7–8; 1 Tim 2,1–8

Lk 16,1–13

Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha

Krepost vjernosti u središtu je današnjih liturgijskih čitanja. Teško je biti vjeran. U duhovnom životu često puta, pod svaku cijenu, želimo se pred Bogom opravdati svojim dobrim djelima. To nastojanje je i potrebno i hvale vrijedno. Ali nas ono samo neće opravdati. Suradnja s Bogom je naš put. Na tom putu je potrebna vjernost i ustrajnost. Kad se te dvije kreposti susretnu s Božjom milošću, naš put biva put opravdanja. Zato je molitelj psalma zahvalan i blagoslivlja ime Gospodnje. To blagoslivljanje je prvo zahvala Božjoj vjernosti. Jedino On je trajno i neopozivo vjeran. Zato se toj vjernosti divimo kao božanskoj, a nasljedujemo je kao svoj put prema Bogu. Iz iskustva znamo da On tada iz prašine podiže ubogog, iz gliba vadi siromaha. Moleći ovaj psalam očitujemo svoju vjernost, ali i ispovijedamo spoznaju da Bog trajno ”promatra” naša djela i prosuđuje njihovu vrijednost po našem nastojanju i vjernosti.

30. 09. 2007. – DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Am 6,1a.4–7; Ps 146, 6c–7ab.7c–8.9–10; 1 Tim 6,11–16

Lk 16,19–31

Hvali, dušo moja, Gospodina

Ponovno susrećemo krepost vjernosti. Danas je u središtu liturgije ljudska lažna sigurnost. I kod proroka Amosa i u Lukinom evanđelju osoba se pouzdaje u svoje bogatstvo, ponaša se kao da je vrhovni gospodar i kao da Boga nema. Kolika varka! I danas je suvremeni čovjek, pa i kršćanin, izvrgnut opasnosti ponašati se kao da Boga nema, pouzdaje se u sebe i u svoje bogatstvo. Stoga psalam, o kojemu danas razmišljamo, rekao bih ”litanijski” nabraja sve one božanske vrline koje su u suprotnosti sa spomenutim ponašanjem čovjeka. Bog je vjeran, potlačenima vraća pravicu, gladnima daje kruh, oslobađa sužnje, otvara oči slijepima, uspravlja prignute, ljubi pravedne, štiti udovice, a grešnicima mrsi putove. Takav je Bog naš. Stoga bi ovaj psalam u samo svoja četiri stiha za nas mogao biti i jutarnja i večernja molitva. Zašto? Jer bi rasvijetlio naš put, a u suton dana bio temeljem ispitu naše savjesti. S druge strane, psalam potiče i nas da budemo ne samo štovatelji našega Boga nego, što je Isus stalno htio, njegovi nasljedovatelji: Budite savršeni kao što je Otac vaš nebeski!

7. 10. 2007. – DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

Hab 1,2–3;2,2–4; Ps 95, 1–2.6–7ab.7c–9; 2 Tim 1,6–8.13–14

Lk 17,5–10

O da danas glas Gospodnji poslušate: ne budite srca tvrda

Tko je pravednik? Pita se liturgija danas. Prorok se tuži na čovjeka koji ne zna put do pravednosti. A i evanđelje govori o ”pobrkanim” vrednotama sluge i gospodara. Stoga nas psalam vodi k spoznaji: što je to pravednost pred Bogom? Svakako nije pravednost prava, bez pravog služenja. On je Gospodar. On je Bog. Naše služenje je način odnosa pred Bogom i prema njemu. To nije poniženje, to je spasenje. Stoga psalmist poziva da pred Boga stupamo s hvalama i kličemo pjesmama. Pavao će pitati: Što imaš, a da nisi primio? Zar nije onda način služenja Bogu trajno klicanje i zahvaljivanje? Kada je čovjek najveći? Kada prigne svoje koljeno i pokloni se Bogu kao jedinom Gospodinu. Prignimo koljena i padnimo nice, jer On je Bog naš, a mi ovce paše njegove. Koliko puta će ovaj psalam svakom vjerniku dozivati u pamet: O da danas glas moj poslušate! To je trajna Božja poruka i u službi Božanskog časoslova Crkva trajno stavlja u usta svojih molitelja upravo ovu poruku: O, da danas glas mu poslušate!

14. 10. 2007. – DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

2 Kr 5,14–17; Ps 98, 1.2–3ab.3cd–4; 2 Tim 2,8–13

Lk 17,11–19

Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje

Bog je čudesan u svojim djelima. Djela koja čini Bog, uvijek su izvanredna. Nadmašuju i naše očekivanje, da ne kažem, našu zaslugu. Danas su pred nama jedanaestorica gubavaca. Jedan iz Staroga zavjeta, Naaman Sirac, a u evanđelju devet nezahvalnih i jedan zahvalni gubavac. Naaman je zahvalio, a od deset samo jedan. Zanimljivo, dakle, da psalam koji povezuje današnje Bogoslužje riječi, zahvaljuje Gospodinu. Zahvala je uvijek pjesma nova, jer Gospodin učini djela čudesna! Bog pobjeđuje i grijeh i posljedicu grijeha: bolest. U Isusu Kristu je obznanio svoj spasenjski naum i objavio svoju pravednost praštanja i oslobođenja. Psalam je, dakle, i hvalben i molitveni. No, ovaj psalam nas na nešto obvezuje. Bog ne čini tajna djela. Tko je pozvan obznaniti djela njegova? Mi, kojima se to djelo spasenja događa. Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Stoga sva zemljo poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj! To je naš put, biti blagovjesnicima velikih djela koje nam Gospodin učini.