UPOZNAJMO GOVOR LITURGIJSKIH ZNAKOVA – Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović
Teologija kršćanskoga crkvenog prostora
Da sakralna građevina ne pripada najintimnijoj biti kršćanstva
može se zaključiti iz činjenice da se kršćani u prva dva
stoljeća nisu služili nekim zasebnim kultnim prostorima. I
povijest Crkve u kasnijim epohama također potvrđuje da u nekim
krajevima više desetljeća i stoljeća nije bilo crkvenih
građevina, a ipak se crkvene zajednice nisu ugasile. S druge
pak strane, velika je prednost ako se bogoslužni sastanci
održavaju u prostoru koji svojim rasporedom i sadržajima
potpomaže proglas Riječi Božje i slavlje liturgije utječući
pozitivno na stvaranje ”koinonije”, tj. zajedništva ljudi s
Bogom i međusobno.
Krist – Hram
Ovdje ćemo se najprije baviti teologijom kršćanskih crkvenih
zdanja. Novozavjetni spisi dosta često govore o bogoslužnom
skupu, o mjestu zajedničkog okupljanja, ali ga nikada ne
označavaju kao kuću Božju, svetište ili pak kao hram. Naprotiv,
pravi hram Novoga saveza jest Krist. Prema Iv 2,13–22, Isus sam
sebe označava hramom. To znači da će odsada proslavljeni
Gospodin biti mjesto spasonosnog susreta s Bogom a ne
jeruzalemski kameni hram. Sada više nema određenog mjesta na
svijetu koje bi bilo jedino pravo mjesto štovanja Boga. Bog se
sada štuje ondje gdje je Krist, tj. na čitavome svijetu. U tom
smislu treba tumačiti i Iv 7,37 sl. Prema Otk 21,22, hram
svetoga grada jest ”Janje” zajedno s Ocem; drugoga hrama nema.
Isusovom smrću raskinuta je zavjesa u jeruzalemskom hramu, u
čemu su mnogi Oci vidjeli znak završetka starozavjetnoga
hramskog kulta i početak novog poretka spasenja. Krist je
svojom smrću porušio zid koji je razdvajao Židove i pogane i
podigao sveopći hram koji se otvara svim narodima pružajući im
spasenje i pribježište. S Isusom i u Isusu počinje novi kult
hrama i novo doba štovanja Boga, u kojem se Bogu iskazuje
poklon ”u duhu i istini”.
Zajednica vjernika – hram
Budući da vjernici sačinjavaju otajstveno tijelo Kristovo te u
njima prebiva slava Božja, razumljivo je da se i vjernici i
njihova zajednica nazivaju hram Boga živoga. Kao što su po
slici otajstvenog tijela kršćani nazvani udovima, tako se po
slici hrama zovu živo kamenje. U hramu kršćanske zajednice
Krist je nezamjenjivi temelj ili kamen temeljac Božje građevine
i istodobno kamen zaglavni po kojemu se cjelokupna građevina
povezuje u jedno. Na temelju Iz 28,16, Krist samog sebe naziva
ugaonim kamenom.
Građevina – hram
Nasuprot tome, dom za zajedničke sastanke igra drugotnu ulogu i u
službi je samih tih sastanaka. Od samih početaka očito je da
građevina ne posvećuje bogoslužnu zajednicu, nego naprotiv,
prostor u kome se okuplja, zajednica oplemenjuje sobom i svojim
bogoslužjem; od njih dobiva prostor svoje dostojanstvo. To
vrijedi i u kasnija vremena u kojima se dižu umjetničke crkvene
građevine i kada nastaje raskošan obred posvete crkve, te na
prijelazu u drugo tisućljeće kad se u crkvenim zgradama počinju
pohranjivati posvećene hostije.
Građevina – crkva
Imajući sve ovo u vidu, podsjetimo se da je hram – crkva mjesto u
kom se sastaju vjernici na bogoslužje. U prvim stoljećima to je
bivalo po kućama pa je tako nastao i izraz ”kućna crkva”. Kad
je dana sloboda kršćanima da i oni grade svoje hramove, Crkva
je preuzela postojeće velike dvorane – bazilike (u kojima su se
ljudi okupljali u velikom broju) i pretvarala ih u novozavjetni
bogoslužni prostor. Prvi od elemenata, bitnih u tom prostoru
bio je samo oltar i mjesto odakle je predsjedatelj – biskup,
svećenik predvodio obred. Tek kasnije taj prostor postaje
vlastit Crkvi kao posvećeni prostor samo za bogoslužje.
U sljedećem broju ćemo govoriti o onome bez čega danas ne može
postojati bogoslužni prostor, tj. crkva – hram. Razlikujemo
dakle Crkvu kao zajednicu vjernika, koja je Mistično Tijelo
Kristovo, i bogoslužni prostor koji je mjesto susreta Boga s
čovjekom i čovjeka s čovjekom – vjernik na bogoslužju.
LITURGIJSKI KALENDAR
20 . 01. 2008. – 2. nedjelja kroz godinu
Iz 49,3.5–6; Ps 40,2.7–8a.8b–9.10
1 Kor 1,1–3
Iv 1,29–34
I posvjedoči Ivan: ”Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao
golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji
me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i
ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam
to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”
27. 01. 2008. – 3. nedjelja kroz godinu
Iz 8,23b–9,3; Ps 27,1.4.13–14
1 Kor 1,10–13.17
Mt 4,12–23
Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu
zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio,
uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi
raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen. Teški jaram
njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča
slomi kao u dan midjanski.
3. 02. 2008. – 4. nedjelja kroz godinu
Sef 2,3. 3,12–13; Ps 146,6–7.8–9a.9b–10
1 Kor 1,26–31
Mt 5,1–12a
”Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo
slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na
nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!”
10. 02. 2008. – bl. Alojzije Stepinac – 1. Korizmena nedjelja
Izl 17,3–7; Ps 95,1–2.6–9
Rim 5,1–2.5–8
Iv 4,5–42
Spasitelj svijeta objavljuje se Samarijancima
”Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i
znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
17. 02. 2008. – 2. Korizmena nedjelja
Post 12,1–4a; Ps 33,4–5.18–19.20.22
2 Tim 1,8b–10
Mt 17,1–9
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata
njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se
pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše
bijele kao svjetlost.
|
