PREDSTAVLJAMO MISIJSKE ZEMLJE – Piše: s. Blaženka Rudić
RUANDA
Ruanda (Rwanda) je mala zemlja u centralnom dijelu Afrike.
Površinom je manja od Hrvatske, a ima preko osam milijuna
stanovnika. Ruandu su otkrili njemački istraživači 1894.
godine. A već 1900. godine dolaze misionari iz redova Bijelih
otaca. Ruanda je bila pod belgijskom upravom, a 1962. godine je
proglašena neovisnost. U toj državi žive dva plemena: većinsko
pleme Hutu i manjinsko pleme Tutsi. Između ova dva plemena bilo
je tijekom povijesti krvavih sukoba, a posljednji najteži bio
je 1994. kada su Hutui izvršili genocid nad Tutsijima. U
tromjesečnom pokolju pobijeno je oko milijun ljudi. Posljedice
tog krvavog sukoba osjećaju se još i danas.
U Ruandi ima oko 55 % katolika, oko 25 % protestanata, oko 2 %
muslimana, a ostali su pripadnici različitih sekti i starih
vjerovanja. Ruanda je ”mlada” zemlja. Oko 60 % stanovništva ima
ispod 25 godina. Obitelj u prosjeku ima 8 članova. Velika
nevolja Ruande je siromaštvo, te bolesti malarija i sida. Zbog
siromaštva djeca se ne mogu školovati. Mladići su neodlučni za
ženidbu, jer nemaju materijalnu osnovu za uzdržavanje obitelji.
Djevojke sve više imaju djecu iz nestabilnih veza i problem je
njihovo zbrinjavanje i uzdržavanje.
U Runadi djeluju misionari iz različitih redovničkih zajednica iz
čitavoga svijeta, ali ih je sve manje. Međutim, domaća Crkva je
prilično jaka i preuzima stvar u svoje ruke. U Ruandi ima 9
biskupija, a samo jedna nema svoje vlastito sjemenište. U
glavnom gradu Kigaliju ima 21 župa.
Država ne smeta Crkvi, ali je posebno niti ne podržava.
Školovanje se plaća, a zbog velikog siromaštva mnogi to sebi ne
mogu priuštiti. Stoga misionari ulažu velike napore da djeci i
mladima omoguće najosnovniju naobrazbu, poduče ih nekom zanatu
i tako im osiguraju kruh. Zato misionari traže pomoć sa svih
strana. Prva je pomoć molitva i žrtva, a onda svakako puno
znači novčana pomoć. Često puta i jako male svote u našim očima
njima znače cijelo bogatstvo s kojim mogu nešto sagraditi,
nekome osigurati pribor za školu, odjeću, hranu, krov nad
glavom.
U Ruandi djeluju i hrvatski misionari, salezijanci Danko Litrić i
Sebastijan Marković, te franjevac Ivica Perić. U Ruandi je 15
godina djelovao fra Vjeko Ćurić, koji je ubijen u Kigaliju
1998. pod nerazjašnjenim okolnostima. On se zauzimao za mir u
vrijeme krvavih sukoba između zaraćenih plemena, mnoge je
spasio od sigurne smrti, a kasnije, kad se situacija smirila,
pomogao je i jednima i drugima. Za narod Ruande njegov lik i
ime su pojam nesebične ljubavi prema čovjeku.
Kakvi su kršćani u Ruandi?
Narod je jako navezan na svoju tradiciju i teško napušta svoja
vjerovanja i običaje. No, oni su u isto vrijeme puni
povjerenja. Vjeruju onome što im Crkva govori. Osjećaju da je
to istina, ali se isto tako teško odvajaju od svoje tradicije.
To je nešto što Afrika ima, a nijedan drugi kontinent nema. To
je jedan spoj njihova tradicionalnog, animističkog vjerovanja,
življenja u suglasju s prirodom. Tu je često teško nešto
promijeniti, ali zato misionari djelujuju polako i strpljivo,
ne žele nametnuti nešto bez razumijevanja. A ono što je
specifično njihovo, a ne narušava sklad vjere, dopuštaju, kao
ples tijekom mise, pojedine običaje i pobožnosti koje se ne
tiču sakramenata, poput običaja pogreba, ženidbe, useljavanja u
kuću...
Kršćani u Ruandi znaju slaviti. Njima u crkvi nije dosadno. Oni
mogu provesti i nekoliko sati na svetoj misi. U tome sudjeluju
svom dušom, pjevaju i plešu. Iako su siromašni u crkvu ne
dolaze neuredni i nesređeni, za tu prigodu obuku najljepše što
imaju. I za blagdane nastoje pripraviti hranu kako je običaj,
premda u svakodnevnom životu imaju samo jedan obrok na dan, a
ponekad ni to.
Afrički narod, iako siromašan zna darivati. Svoje darove na misi
donose na oltar u ritmu plesa. I znaju zahvalno primati i
najmanju sitnicu. Tako, kažu misionari, svakog dana mogu
obradovati nekoga bilo kakvom sitnicom.
Unatoč teškim uvjetima života kršćani u Ruandi znaju se radovati
i Crkva danomice raste novim članovima.
|
