VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Nije naša nego Njegova

Ovih dana molimo za jedinstvo Crkava. Što je zapravo bit i oznaka prave Crkve, a da se ne dijeli na ”našu” i ”njihove”?

N. N., Subotica

Sretan sam što sam upravo ovih dana u ruci imao knjigu ”Razgovor o vjeri” Josepha Ratzingera, tj. sada pape Benedikta XVI. koji odgovara na slično pitanje – a što želim i vama prenijeti.

Potvrđujući ”kvalitativnu” razliku između Crkve i bilo koje ljudske organizacije, podsjeća da ”samo Crkva, u ovom svijetu, u pravom smislu riječi nadilazi čak i neprijelaznu granicu: granicu smrti. Živi ili mrtvi, koji su članovi Crkve, žive povezani istim životom koji proizlazi ucjepljenjem svih u isto Tijelo Kristovo”. Realnost je, da je to katolička teologija uvijek zvala zajedništvo 'svetih', gdje su 'sveti' svi kršteni. Naravno, ne smije se zaboraviti da ovaj izričaj ne označava samo jedinstvo članova Crkve, bilo živih bilo pokojnih, nego označava i zajedništvo 'svetih stvari', tj. sakramentalnu milost koja proizlazi od Krista mrtvog i uskrslog. I ova otajstvena veza ipak je realna, i ovo jedinstvo u životu čini da Crkva nije naša Crkva, s kojom možemo raspolagati kako nam se sviđa, nego je naprotiv njegova Crkva. Ako je Crkva u biti naša, te ako smo Crkva samo mi, ako njezine strukture nisu onakve kakve je želio Krist, onda se ne može više shvatiti postojanje hijerarhije kao službe za krštenike ustanovljene od samog Gospodina. Ali Kristova Crkva nije partija, udruženje, klub: duboka i neodstranjiva njezina struktura nije demokratska nego sakramentalna, dakle hijerarhijska; zato što se hijerarhija osniva na apostolskom naslijeđu te je nužna za postizanje snage i stvarnosti sakramenta. Autoritet se ovdje ne zasniva na izboru većine; temelji se na autoritetu samoga Krista koji je želio da na njoj participiraju ljudi kao njegovi predstavnici do njegova konačna povratka. Samo ako budemo nanovo počeli s ovakvom vizijom, bit ćemo u mogućnosti ponovo otkriti nužnost i plodnost Katoličke crkve te poslušnost njezinoj zakonitoj hijerarhiji.”

Ipak, pored tradicionalnog izričaja postoji i jedna druga latinska fraza koja je uvijek imala pravo građanstva među katolicima, Crkva je uvijek potrebna obnavljanja. Koncil je o ovome bio jasan: Iako je Crkva snagom Duha Svetoga ostala vjerna Zaručnica svog Gospodina i nikada nije u svijetu prestala biti znakom spasenja, ona ipak dobro zna da je tijekom duge njezine povijesti među njezinim članovima, klericima i laicima bilo i takvih koji su se iznevjerili Božjem Duhu. I u naše vrijeme Crkva dobro zna kolika je razlika između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je povjereno evanđelje. Što god povijest sudila o tim nedostacima, mi ih moramo biti svjesni i protiv njih se snažno boriti da ne nanose štetu širenju evanđelja.

Naravno, u svojoj ljudskoj strukturi Crkva je uvijek potrebna obnavljanja. Treba pak vidjeti na koji način i do koje točke. Navedeni tekst II. vatikanskog sabora daje nam precizno obilježje govoreći o ”vjernosti Kristove Zaručnice” koja nije stavljena u pitanje po nevjernosti njezinih članova. Ali kako bih se još bolje izrazio, poslužit ću se formulom koju je po rimskom obredu svećenik izgovarao u svakoj misi, na ”znak mira” koji prethodi pričesti. Govorio je, dakle, ovu molitvu: ”Gospodine Isuse Kriste, ne gledaj na moje grijehe nego na vjeru svoje Crkve.” Danas u mnogim prijevodima reda mise, formula je od ja prešla na mi: ”Ne gledaj na naše grijehe.” Ovaj pomak čini se nevažnim, ali je od velike važnosti.

U ovoj molitvi koju je liturgijska mudrost stavila u najsvečaniji dio mise, koji prethodi fizičkom, intimnom sjedinjenju s Kristom pod prilikama kruha i vina, Crkva je smatrala da, tko god slavi Euharistiju, ima potrebu reći: ”Ja sam griješio; ne gledaj, Gospodine, na moje grijehe.” Bio je to obvezatan zaziv svakog svećenika: biskupi, sam papa, sve do posljednjeg svećenika morali su ga izgovarati u svojoj svakodnevnoj misi. Također su i laici i svi drugi članovi Crkve bili pozvani sjediniti se u tom priznanju grijeha. Dakle, svi u Crkvi, bez ijedne iznimke, morali su se priznati grešnicima, moliti oprost te tako biti na putu prave reforme. Ali ovo ne znači da bi Crkva kao takva bila grešnica. Crkva je – kako smo vidjeli – stvarnost koja otajstveno i neograničeno nadilazi skup svojih članova. Štoviše, da bismo dobili oprost od Krista, ističe se moj grijeh nasuprot vjeri njegove Crkve. Nije se samo dogodio prijelaz od ja u mi, od osobne na kolektivnu odgovornost. Stječe se dojam da pojedini, možda nesvjesno, preokreću zaziv, interpretirajući ga kao: ”ne gledaj na grijehe Crkve, nego na moju vjeru..”. Što, dakle, napraviti? Moramo ponovno reći Gospodinu: ”Mi griješimo, a ne griješi Crkva koja je tvoja i koja je nositeljica nade.” Vjera je odgovor Crkve Kristu, ona je Crkva u mjeri u kojoj je čin vjere. Vjera koja nije osobni čin, samotan je odgovor pojedinca. Vjera znači vjerovati zajedno s cijelom Crkvom.

Moramo uvijek imati na pameti da Crkva nije naša nego Njegova. Dakle ”reforme” i ”obnavljanje” – premda uvijek nužni – ne mogu se razriješiti u našem marljivom radu po kojem bismo podigli nove, profinjene strukture. Najviše što se može ostvariti od sličnog posla je ”naša” Crkva, po našoj mjeri; ona čak može biti i zanimljiva, ali nije samo po tome prava Crkva – ona koja nas podržava u vjeri i daje nam sakramentalni život. Želim reći da je ono što mi možemo učiniti beskonačno lošije od onoga što On čini. Dakle, prava ”reforma” ne znači toliko truditi se podići novi izgled, prava ”reforma” znači raditi u tolikoj mogućoj mjeri da nestane sve naše tako da se bolje pojavi ono što je njegovo – Kristovo. To je istina koju su dobro upoznali sveci: koji su, ustvari, obnovili Crkvu u dubinu ne pripremajući unaprijed planove za nove strukture, nego obnavljajući sami sebe. Već sam kazao, ali nikada se ne može dovoljno naglasiti: ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi kako bi odgovorila potrebama čovjeka.

Crkva nije naša Crkva, s kojom možemo raspolagati kako nam se sviđa, nego je naprotiv njegova Crkva.

Prava ”reforma” znači raditi u tolikoj mogućoj mjeri da nestane sve naše tako da se bolje pojavi ono što je njegovo – Kristovo.