TU OKO NAS
Iz propovijedi fra. Gracijana Biršiča, ofm
Dan posvećenog života kod franjevaca u Subotici
Ako za išta u vjerničkom životu, a ono za ostvarenje redovničkih
zavjeta vrijedi ona riječ velikog vjernika i kršćanskog
mislioca Soerena Kierkegaarda: Svatko od nas mora barem jednom
u životu prinijeti žrtvu Abrahamovu. Drukčije rečeno: ako se
zavjet nikada ne ostvari kao korak u prazno, kao posvemašnje
povjerenje u Boga: nismo učinili ni prvi korak na putu
predanja, i ne uprisutnjujemo Božje kraljevstvo u svijetu.
Razmotrimo to na redovničkim zavjetima.
Poslušnost
Najjednostavnije rečeno: poslušnost je suobličenje Kristu koji je
postao poslušan do smrti. Shvati li se to sine glossa, kako bi
rekao sveti otac Franjo, i vjerom prihvati kao pravilo života,
poslušnost postaje eshatološki znak Kraljevstva.
Poslušnost bi se morala očitovati kao stalna raspoloživost za
potrebe Božjeg Kraljevstva, no ona je često ugušena sistemom
ili je u koegzistenciji s komoditetom koji je ugrožava i guši
poput korova.
U svemu je tome, dakako, na djelu ratio – razum koji opravdava
prizemno djelovanje i lukavim smicalicama pokušava patinu
religioznog djela dati nečemu, što je zapravo izdaja zdrave
religioznosti. Tragično je zaboravljen, zapostavljen i
odsutan onaj cilj što ga Pavao i poslije njega toliki drugi
obdareni mističnim iskustvom izraziše riječima: Živim, ali ne
više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2, 20).
Siromaštvo
Isusove su riječi jasne: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske
gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,
20). I druga Gospodinova riječ: Ostavi sve i pođi za mnom (usp.
Lk 5, 27–28).
Taj se zahtjev može plodno ostvariti i danas, ali samo kao djelo
vjere. Tada on postaje vrelo neslućenoga unutarnjeg bogatstva,
radosti i životne punine. Siromaštvo tada postaje rječit znak i
neodoljiv poziv.
Samo evanđeoski siromašna Crkva ima pravo Evanđelje naviještati
siromasima. I svijet bijede i svijet blagostanja trebaju
srca, a toga imaju upravo siromasi duhom!
Odvažujem se, međutim, reći da je duhovno siromaštvo odnosno
siromaštvo duhom u svome kolokvijalnom značenju vrlo suptilna
racionalizacija slabe vjere! Jer duhovno se siromaštvo redovito
svodi na unutarnji stav, stvar čovjekove intime. Tako je ono
što bi moralo biti znak postalo privatna stvar. Ali
vjera, ako je privatna stvar, zapravo nije vjera.
Ovdje je, mislim, jedan od korijena našeg neuspjeha u
propovijedanju i oduševljavanju mladih za redovništvo: naša je
riječ nijema i jalova, jer nije postala našim životom.
Celibat
Jedna od ljepših definicija ovog našeg trećeg zavjeta jest:
najveća ljubav, potpuna ljubav .
Takva odluka, tako radikalna borba protiv egoizma na jednom
osjetljivom području ljudske naravi moguća je samo kao djelo
vjere. Oslabi li vjera, uskrati li se predanje – dolazi do
nezadovoljstva, čangrizavosti, neosjetljivosti itd.
Nedostatak velikodušnog predanja, ne može nadoknaditi nikakva
racionalizacija nego samo predanje u vjeri i ljubavi.
Zaraženi naravnim shvaćanjem izbacili smo najprije frazu o
potrebi postupnog prilagođivanja kraljevskom putu predanja,
odnosno vjere, baš kao da je vjera samo viši stupanj naravnog,
racionalnog života. Zato su i rezultati kukavni: odricanje je
prestalo biti odbacivanje balasta, a postalo je mrcvarenje,
atentat na integritet ličnosti; redovnici pak umjesto
oduševljenih putnika u Obećanu zemlju postaju nezadovoljnici
koji čeznu za egipatskim loncima ili se čak vraćaju njima. I...
redovi nam se prorjeđuju.
Osvrt na Antunovićeve ”Razgovore”
Ovogodišnji ”Razgovori”, održani 14. siječnja s temom ”Sve za
vjeru, narodnost i riječ svoju”, bili su i bolji i kvalitetniji
od dosadašnjih, kako po predavanjima, a osobito po diskusiji
koja se razvila nakon predavanja.
Jako mi je žao što diskusije nisu (a to je jako teško) privedene
kraju, nego su nakon nekog vremena prekinute i to na najbolji
način, pjesmom VIS–a ”Proroci”, posvećenoj Božjoj ljubavi prema
ljudima.
Ovo me je i ponukalo s vama, poštovani čitatelji, podijeliti
svoja razmišljanja, jer prvom rečenicom napisanom u pozivu na
”Razgovore” poručuje nam Ivan Antunović: ”gdje umom ne vlada
viera, tamo u srcu ne stanuje ljubav”.
Moramo priznati, a vjerom i razumom prihvatiti činjenicu, da je
Ljubav najveći Božji dar ljudima. Da, ljubav je dar. Da
bismo ovo mogli shvatiti, prihvatiti i truditi se provesti u
život, najprije moramo znati što je ljubav. Ljubav je, po mojem
mišljenju i doživljavanju, davanje i primanje. Ljubav je prvo
davanje. Da bi se moglo davati, prije se mora imati. Imati?
Imati veliku vjeru i čisto srce, a uz veliku vjeru i čisto
srce, stanuje Ljubav. Ta ljubav je dobrostiva, iskrena, čista i
velika. Ta ljubav za uzdarje ne traži ništa, nego se raduje,
kad je prihvaćena. Prihvaćena (primljena) će biti od iste takve
ljubavi.
Kako su bunjevački i šokački Hrvati gotovo svi vjernici
(katolici), polazim od vjerničkog vodstva – svećenika – a i
Ivan Antunović je bio svećenik. Svi naši svećenici bi trebali
biti ispunjeni tom Ljubavlju, pa bi nam crkve bile punije,
svećenici veseliji, poletniji, a vjernici ushićeniji. Svi naši
političari bi morali biti ispunjeni tom ljubavlju, pa bi
uživali poštovanje i povjerenje Naroda. Svi naši poslodavci bi
morali biti ispunjeni tom ljubavlju, pa ne bi zaposlenima
uskraćivali zasluženu i dostatnu plaću. Na taj bi način dobili
poštovanje i bolji rad zaposlenika i uvećali svoju zaradu i
probitak. Svi naši učitelju, profesori i odgojitelji moraju
biti ispunjeni tom ljubavlju, pa bi gojenci i učenici bili
dobri, vredniji i dragi članovi zajednice, bez poroka zavisti,
netrpeljivosti, nasilja, alkohola i droge. Svi naši roditelji
morali bi biti puni ove ljubavi, pa se ne bi brakovi raspadali,
činili preljubi, ne bi manjkalo djece.
Ako bismo makar malim djelom bili ispunjeni Ljubavlju, veliki dio
problema našeg Naroda bi nestao ili se smanjio. Svatko bi
svakoga poštivao i uvažavao, i na razborit način prihvaćao tuđe
mišljenje i sugestije. Naša bi zajednica nezaustavljivo pošla
naprijed i vratili bi joj se gotovo svi oni, koji su je sa ili
bez razloga napustili, pa bi svi bili ponosni na svoju vjeru,
narod i riječ!
Puno se molimo Gospodinu za ostvarenje ovih ciljeva, pa će
se i ostvariti na našu korist stihovi Alekse Kokića:
”Dobro si posijo sjeme, jake se pustile žile,
deblo se uzdiglo snažno i grane se nebu digle;
snaga se naroda našeg u čvrste redove zbile,
u borbi životnoj nijesu smrtne ih nevolje stigle.” (Bunjevci
biskupu Antunoviću)
B. K.
| 
