Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 161
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Tu oko nas
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Pokorom do spasenja

Mnogi crkveni pisci, napose crkveni oci, govore da trebamo oplakivati svoje grijehe i činiti pokoru kako bismo se spasili od vječne propasti. U enciklici "Nadom spašeni" Papa kaže da se možemo radovati jer smo "nadom spašeni". Kako?
s. M. V.
Pokušajmo zajedno razmišljati o ovom vrlo važnom pitanju našega života. Usuđujem se reći najvažnijem pitanju. Činjenica je da je čovjek stvoren kao Božji prijatelj i da je kao takav Božjom ljubavlju određen vječno biti baštinikom Božanske naravi. Naša narav je toliko dostojanstvena da je čovjek neusporediv s bilo kojim drugim bićem. On je određen i definiran svojom naravi ali nije predodređen. Raspolaže duhovnim darovima razuma i volje i napose darom slobode. Dakle, u nekom smislu se sam "predodređuje". Nije biće bez slobode, a time niti biće bez odgovornosti. Odgovornost je punina čovjeka unatoč njegove ograničene naravi. Najveći domet slobode, pa i odgovornosti je ljubav. Ljubav koja ispunja čovjeka do kraja, može biti samo beskrajna ljubav. Zašto?

Stvoren je kao biće vječnosti, a vječnost je Bog. Stvoren je kao biće slobode, a punina slobode je Bog. Dakle, uranjanje u beskonačno Božje biće, čovjeka čini do kraja blaženim. Tu čežnju za beskonačnim blaženstvom ne mogu nijekati ni ateisti, ni antiteisti, jer naprosto je ta težnja za blaženstvom usađena u našu narav. Međutim, slobodni izbor, koji također spada na integralnu osobu čovjeka, mogućnost je i krivog izbora. Taj "krivi izbor" se dogodio. U početcima čovječanstva, čovjek zaveden, u jednom mračnom momentu nije shvatio da je "kao Bog" nego je htio postati "kao Bog" ali bez Boga. To je grijeh. Taj grijeh je tako udaljio čovjeka od Boga da je susret postao nemoguć. Ograničenost naše naravi i grešnost naše naravi sprečavaju mogućnost samo spasenja. Zašto?

Čovjek nije dovoljno jak, niti sposoban krivicu nepravde grijeha uništiti. Ona je uništila njega. On više nije u "krugu" Božjega svijeta. On je prognanik. Makar je na zemlji i stvoren kao prolaznik, ipak se sada, ograničen smrću, osjeća kao prognanik. Posve je razumljivo da ne samo taj istočni grijeh, nego i svaki osobni grijeh čovjeka zatvara u njega samoga. Onaj koji sagledava tu svoju ograničenost i grješnost, osjeća i odgovornost pa i krivicu. Ne može ne žaliti za promašenim ciljevima, za krivim potezima, za lošim koracima, itd. Čovjek nije izgubio "kompas savjesti", a to je najveće blago. Osjeća se krivim. Ako je dovoljno sabran, taj osjećaj ga ne baca u prah i pepeo nego ga potiče na obraćenje i pokoru. Pokora je svojevrsno "okretanje" od grijeha i povratak pravim vrednotama. To ne može učiniti čovjek koji ne zauzdava svoju narav, napose pohotu ili koji ne iskorjenjuje uzroke grijeha. Taj "posao" oko oblikovanja vlastitoga duhovnoga profila su pokornička djela. Ali, još uvijek ostaje pitanje je li tim činima uništio svoju krivicu, napose grijeh, ili je ostao i dalje grješan čovjek? Uništenja grijeha iz ugla pravednosti nema i ne može biti. To može učiniti jedino Bog. Ali, ako je on Pravednost, kako to onda može učiniti i on? Na to teško pitanje i tjeskobno za sve nas, Bog je odgovorio Isusom Kristom. Stoga je Isus Krist jedini naš Spasitelj. Bog ga je učinio ne samo Jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta, nego Pavao kaže da ga je učinio "grijehom" za sve nas kako bi on bio naša pravednost i opravdanje. Benedikt XVI. je, osjećajući kako kršćani danas sustaju na putu spasenja, gubeći nadu u svoje spasenje, napisao encikliku te u njoj naglasio da upravo nada spašava.

Citiram dio enciklike: "Pavao na početku kaže da kršćani svoj život prije svega grade na zajedničkom temelju - Isusu Kristu. Taj temelj odolijeva svemu. Ako ostanemo čvrsto nazidani na njemu, i ako smo na njemu gradili svoj život, možemo biti sigurni da nam taj temelj čak ni smrt ne može uzeti. Zatim Pavao nastavlja: Naziđuje li tko na ovaj temelj zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom - svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati, jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj ćeštetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kroz oganj. (1 Kor 3,12-15)

Iz ovoga se teksta, u svakom slučaju, jasno vidi da ljudsko spasenje može imati različite oblike; zatim da neke stvari koje su se gradile mogu do temelja izgorjeti; da nam za spasenje valja osobno proći kroz 'oganj', kako bismo postali potpuno otvoreni da primimo Boga i zauzmemo svoje mjesto za stolom na vječnoj svadbenoj gozbi." Iz ovih Papinih riječi jasno vidimo na čemu i na komu kršćanin temelji svoju nadu u vječno spasenje. Na Isusu Kristu, koji je postao naš temelj u času krštenja. Slijedi naš život i naša djela. Nažalost, ona mogu biti i slama. Izgorjet će. Međutim, mi ostajemo na Krista "nakalamljeni" i ognjem njegove ljubavi bivamo spašeni. Taj oganj je sličan slici čistilišta. Valja nam proći kroz "vatru", ali je spasenje sigurno. Neki suvremeni teolozi misle da je oganj koji guta svojim plamenom i ujedno spašava, sam Krist, Sudac i Spasitelj. Susret s njime odlučujući je čin suda. Pred njegovim pogledom sve lažno nestaje. Susret s njim sažiže nas, ali nas istodobno preobražava i čisti, te postajemo što uistinu jesmo. Njegov pogled, dodir njegova srca ozdravlja nas kroz neizrecivu bolnu preobrazbu, "kao kroz oganj".

Ali to je blažena bol, u kojoj sveta moć njegove ljubavi kroz naše biće prostruji poput nekog plamena, te nas osposobljuje da budemo potpuno što jesmo i time potpuno Božji. Dakle, samo se onaj ne spašava tko zatvori vrata pred pravdom i istinom i ljubavi. Stoga je posve pravilan nauk otaca da je potrebno oplakivanje grijeha, da je potrebna pokora, ali je vrlo važan dodatak nauka spomenute enciklike, jer je spasenje u svakom slučaju dar. Kršćanin je čovjek koji se tom vječnom životu nada i kao daru i kao susretu. Nada nije tek neka informacija nego je stvarnost koja oblikuje naš život i zato je posve istinita riječ apostola Pavla iz poslanice Rimljanima "u nadi smo spašeni". Tko se ne hrani tom nadom i ne živi tu stvarnost, teško je govoriti o svim ostalim putovima spasenja.