Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Aktualno - Uredio: Mirko Štefković

Sakrament potvrde: Dar koji zadužuje

Sakrament potvrde ili krizme zajedno s krštenjem i euharistijom čini cjelinu "sakramenata kršćanske inicijacije". Jedinstvo tih triju sakramenata valja čuvati tako da njihova međusobna povezanost bude jasno vidljiva. Potvrda, kao što i samo ime govori, sakrament je kojim osoba potvrđuje svoju vjeru i pripadnost Crkvi. Po izlijevanju Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen učenicima na dan Pedesetnice, u sakramentu potvrde potvrđenik raste i produbljuje se u krsnoj milosti: dublje se ukorjenjuje u božansko posinjenje, čvršće se sjedinjuje s Kristom, umnaža u njemu darove Duha Svetoga, te usavršuje njegovu povezanost s Crkvom. Potvrđenici su stoga kao pravi Kristovi svjedoci

obvezni riječju i djelom širiti i braniti svoju vjeru. Kao i sakrament krsta, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Ona u dušu utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg ili drugačije rečeno "karakter", koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svojega Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom (usp. KKC1302-1304). Nadalje, po sakramentu potvrde kršćanin potpunije sudjeluje u Kristovom poslanju puninom Duha Svetoga kojega prima. "Sam Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: 'Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog - Duha' (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena" (KKC 1296).

Iz povijesnoga kuta

Već su proroci u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji, a Isus začet po Duhu Svetom svega svog života bio je ispunjen tim istim Duhom "bez mjere" (usp. Iv 3,34). Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bio je objavom da je on taj očekivani Mesija i Sin Božji (usp. Mt 3,17; Lk 3,22). "Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu" - kako je to sam Isus u više navrata obećao. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati "veličanstvena djela Božja" (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovo izlijevanje Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su dar Duha Svetoga (usp. KKC 1287).

Apostoli su novokrštenicima polaganjem ruku podjeljivali dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost, a da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga vrlo je rano dodano i mazanje mirisnim uljem (krizmom).

U prvim stoljećima kršćanstva potvrda je sačinjavala jedinstveno slavlje s krštenjem. Međutim, porastom broja zajednica i proširenjem prakse krštavanja djece, biskupi više nisu mogli nazočiti svim krštenjima. Na kršćanskom Zapadu ustaljuje se praksa da je biskupima pridržano dovršenje krsta, čime se krst i potvrda vremenski odvajaju, dok je na Istoku sačuvano jedinstvo dvaju sakramenata. O ovim dvjema praksama Katekizam Katoličke Crkve ovako piše: "Praksa istočnih Crkava jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve" (1292).

Znakovi i obred sakramenta

Dva su znaka i bitna elementa ovoga sakramenta: mazanje svetom krizmom po čelu i polaganje ruku, koje djelitelj sakramenta prati riječima: "Primi pečat Dara Duha Svetoga".

U biblijskom smislu pomazanje uljem znak je obilja, ljepote i radosti. Ulje čisti, zaštićuje i liječi. Ulje za sakrament potvrde, krizma, posvećuje biskup na Veliki četvrtak u Misi posvete ulja. Jedna drevna istočna molitva posvete svete krizme dobro izražava značenje toga posvećenog ulja: ono je pomazanje radosti, halja svjetlosti, plašt spasenja, dar duhovni, posvećenje duša i tijela, sreća nepropadljiva, pečat neizbrisiv, štit vjere i strašna kaciga protiv svih djela Protivnikovih (usp. Sirijsko-antiohijska liturgija, Epikleza posvete svete krizme).

Polaganje ruku u novozavjetnom smislu označava ponajprije podjeljivanje Duha Svetoga (usp. Dj 8,17; 19,6), koji ispunja, ozdravlja, posvećuje i zaređuje. "Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama" (KKC 699).

Obred potvrde odvojen od krštenja, kojeg slavimo po našim župama kada bivaju potvrđena školska djeca u dobi od 13. do 15. godine starosti, uključuje obnovu krsnih obećanja. Time se jasno vidi kako se potvrda nadovezuje na krštenje, a pričešću koja slijedi očituje se povezanost sva tri sakramenta kršćanske inicijacije u njihovom pravom slijedu. Prije nego li pristupi pojedinačnom podjeljivanju sakramenta, biskup raširenih ruku nad potvrđenicima, u znak dara Duha Svetoga, moli da Gospodin na njih pošalje Duha Svetoga, Branitelja, te im da duha mudrosti i razuma, savjeta i jakosti, znanja i pobožnosti, te ih ispuni duhom svoga straha (usp. Rimski obrednik, Red potvrde, 25).

Desnom rukom biskup dodirne potvrđenika po obrazu u znak mira, koji očituje zajedništvo s biskupom i cijelom Crkvom.

Služitelj potvrde, potvrđenici i kumovi

Izvorni djelitelj potvrde je biskup, ali on može ovlastiti svećenika da, kao izvanredni djelitelj sakramenta, podijeli potvrdu.

Svaki krštenik treba primiti i sakrament potvrde. Istina da je i bez nje krštenje valjano i djelotvorno, no tako kršćanska inicijacija ostaje nedovršena. U Katoličkoj crkvi rimskoga obreda vrijeme je podjeljivanja sakramenta potvrde dob rasuđivanja, pa je stoga potvrda poznata i kao sakrament kršćanske zrelosti. U ovome se ne želi niti smije poistovjećivati odrasla dob vjere s odraslom dobi naravnoga rasta, jer i danas smo svjedoci tolikih odraslih djetinje vjere, a krsna milost je dar koji u nama djeluje zahvaljujući snazi Duha Svetoga. Izuzetak u poštivanju dobi podjeljivanja sakramenta, koju određuje biskupska konferencija, predstavlja smrtna pogibelj. Naime, ukoliko se bilo koji svećenik nađe na mjestu gdje je kršćanin katolik u smrtnoj pogibelji, a da još nije potvrđen, bez obzira na njegovu dob dužan mu je - ukoliko je u mogućnosti - podijeliti svetu krizmu. U tome se očituje želja Crkve da nitko od njezine djece ne pođe sa ovoga svijeta bez da je po Duhu Svetom usavršen darom Kristove punine (usp. KKC 1314).

Katehetska priprava za primanje potvrde služi bolje upoznavanju kandidata s apostolskom odgovornošću kršćanskog života koju primanjem sakramenta svjesnije preuzima na sebe. Cilj te kateheze je još tješnje sjedinjenje s Kristom i otvaranje redovitim i posebnim darovima Duha, koje on dijeli svakome ponaosob, i to na korist Crkvi, po zajednici u kojoj živi. Nadalje, za primanje sakramenta potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti, za što se uvijek preporuča pristupanje sakramentu pokore.

Uloga kuma, kao i kod krštenja, je biti duhovnom potporom krizmaniku. Kumovi ustvari trebaju biti svjedoci vjere, oni na koje će se krizmanici moći ugledati i u nevoljama potražiti pomoć. Obveza kumova je molitvom i poticajima pratiti svoje kumče da ostane vjerno onome što su u potvrdi primili. Kumovi stoga trebaju biti ljudi vjere, tj. da i su i sami potvrđeni, te da žive sakramentalnim životom. To znači, ukoliko je kum odnosno kuma u braku, nužno je da to bude brak sklopljen u crkvi. Stoga je potrebno kumove potražiti pravodobno, a preporuča se da to budu isti oni koji su bili i na krštenju.

Problematična krizma

Nedavno je u jednu nadbiskupiju stigao dopis roditelja jednog krizmanika sa zahtjevom da se kum djeteta izbriše iz svih knjiga i da se kumstvo poništi jer, kako je objasnio, dijete nije dobilo dar koji je očekivalo. Sama ta činjenica dovoljno govori o tomu do koje se mjere danas banalizira sakrament potvrde.

Mladi krizmanici uvelike se razlikuju od svojih nekadašnjih vršnjaka koji su sakrament svete potvrde primili prije desetak ili više godina. Odijela, kravate, svečane haljine, make-up, nakit, cipele s visokim potpeticama kao da umjesto njih poručuju kako je krizma jedan od posljednjih oproštaja s djetinjstvom, pa čak i Crkvom, te ulazak na velika vrata u svijet odraslih. U odnosu na svoje vršnjake prije petnaestak godina, osim vizualnog identiteta, bitno se promijenio i način razmišljanja, kao i stupanj zrelosti djece. I kumovi su svoju ulogu počeli shvaćati puno "ozbiljnije" zbog čega kumstvo danas podrazumijeva pravu investiciju. Mlade djevojke žele biti što sličnije licima s naslovnica i televizije pa i svečano primanje sakramenta potvrde vide kao priliku za ženstveniji izgled, prve cipele s potpeticom i frizuru o kakvoj su dotad sanjale.

Ono što je najzanimljivije i što najviše brine Crkvu je činjenica da mladi nakon krizme, premda se njome upotpunjuje kršćanska inicijacija, potpuno gube interes za Crkvu.

- To je svjetski problem. Neke mjere "prisile" imamo do krizme, kojima možemo mlade poticati i održati na broju, a surađuju i roditelji. Nakon krizme događa se ono što govorite, tj. neki kažu da je krizma svečani odlazak iz Crkve. Zato govorimo svećenicima i vjeroučiteljima da župni vjeronauk nije tu samo radi krizme, nego da bude i druženje i prijateljevanje, da bi se to produljilo i nakon krizme. Gdje se mlade manje prisiljava, a više animira i oduševljava, taj se krizni prijelaz nekako lakše nadvladava i ne otpadne ih 95 posto, nego oko 50 posto. O tome stalno razmišljamo, ali nitko nema neke velike uspjehe - rekao je nedavno porečko-pulski biskup Ivan Milovan.
Prema: www.kriz-zivota.com

Zakonik kanonskog prava o kumovima

Kan. 874 - § 1. Da bi se kumu dopustilo preuzeti službu kuma, potrebno je:
1. Da ga odredi sam krštenik (potvrđenik) ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2. Da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba dopustiti iznimku;
3. Da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4. Da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. Da nije otac ili majka krštenika.
§ 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok krštenja (potvrde), i to jedino zajedno s katoličkim kumom.