Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s Grgom Kujundžićem

Plodonosno prožimanje vjere i običaja

Grgo Kujundžić je rođen u Maloj Bosni 26. ožujka 1945. godine, u brojnoj obitelji Grge i Kate Kujundžić. Krstio ga je vlč. Ivan Lebović u župi Presvetoga Trojstva u Maloj Bosni. Po završetku osnovne škole i nakon pomnoga razmišljanja donio je odluku te se 1959. godine upisuje u Klasičnu gimnaziju na Šalati (Zagreb) kod Isusovaca. Rado se sjeća svojih srednjoškolskih dana
tijekom kojih je stekao brojne prijatelje s kojima je i danas u kontaktu. Poslije Gimnazije odlazi u vojsku. S obzirom na to da potječe iz brojne obitelji,
morao se zaposliti kako bi mogao izvanredno upisati Višu ekonomsku školu u Novom Sadu, odsjek vanjske trgovine. Radio je poslove vezane uz vanjsku trgovinu i u međunarodnoj špediciji iz koje je otišao u mirovinu. Sa suprugom Katom (rođ. 1947. god.) vjenčao se 1969. godine u Durđinu. Imaju dvoje djece, Jasnu i Miroslava, koji je oženjen Jelenom r. Skenderović s kojom ima kćerku Terezu. Grgo je i predsjednik vijeća MZ Palić, član je Predsjedništva konferencije Mjesne zajednice Subotica, član je Hrvatskoga nacionalnoga vijeća, emokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini, Hrvatskoga kulturnoga centra "Bunjevačko kolo" i Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" u Subotici, a do prije godinu dana bio je i višegodišnji predsjednik Organizacijskoga odbora "Dužijance".

*Uz podršku Crkve i svećenika i kroz očuvanje običaja, naš je narod ostao dosljedan i postojan*

ZV.: Potječete iz brojne katoličke obitelji u kojoj su se njegovali običaji. Jeste li iz nje naslijedili ljubav prema kulturi?

G. K.: Za početak bih spomenuo kako sam najprije počeo studirati pravo iz kojega sam saznao da je običaj daleko jača pravna norma nego pisani zakon, jer svi žele poštovati običaj, a zakonske obveze ljudi žele izbjeći. Kada jedan običaj uđe u narod, bez njega više ne može. Naš narod su održali običaji, kroz način života i kulturu koju su njegovali. U vrijeme komunizma običaji su se pokušali izbrisati. I ne samo oni, nego i katoličanstvo i nacionalna pripadnost jednoga naroda. No, uz podršku Crkve i svećenika ostali smo dosljedni i postojani. Kada sam bio dijete, vrlo se teško živjelo, neki nisu imali ni obuću, ali smo zato svi išli u crkvu, ministrirali, znali misu na latinskom. Običaje, kao što su Oci i Materice,
također smo poštovali. Spomenut ću i to da sam, primjerice, 1968. godine
bio prvi gradski bandaš. Tek 90-ih, kada je komunizam počeo bitno slabjeti,
ljudi su počeli po svojoj nacionalnoj i vjerskoj strukturi preuzimati neke
obveze, živnulo je "Bunjevačko kolo". Tada je u Upravnom odboru bilo pravnika,
profesora, ekonomista i drugih ljudi, uključujući i mene, te smo skupa radili na revitalizaciji ove ustanove. Ponosan sam što sam 1993. godine vodio Godišnju skupštinu "Bunjevačkoga kola" i proglasio Hrvatski kulturni centar "Bunjevačko kolo". U ratno vrijeme to je bilo vrlo opasno, ali cijeli Upravni odbor je bio odlučan u svojoj namjeri koju smo, kao što znate, uspješno i proveli. Kasnije smo uspjeli
objediniti gradsku i crkvenu "Dužijancu". U HKC-u "Bunjevačko kolo" se od početka njeguju folklor, jezik, književnost i običaji. U početku je bilo samo po nekoliko manifestacija godišnje, ali vremenom je taj broj rastao tako da je prošle godine bilo 27 popratnih manifestacija što manjih, što većih. Običaje u crkvi također jako volim. Moja djeca su naslijedila tu ljubav. Tako je sin Miroslav bio čuvar Božjega groba sve dok se nije oženio. Osobito mi se sviđa običaj čuvara Božjega groba, da onaj koji se ženi od njih dobije posebno priznanje kao znak poštovanja i zahvalnosti. Petogodišnja unuka pohađa vrtić "Marija Petković" kod
časnih sestara "Kćeri Milosrđa" na području župe Sv. Roka, a osim toga ide
na folklor.

ZV.: Istaknuli ste da nacija održava običaje. Može li običaj održati vjeru?

G. K.: Vjera može biti iskazana raznim oblicima običajnih manifestacija.
Dobro je kad se običaji raznih naroda kristaliziraju ili kada se crkvenost
prenese u narodni običaj ili obratno. Riječ je o tzv. inkulturaciji vjere. Smatram da je bitno ono što se događa na oltaru. Nije toliko bitno kakva će se glazba pjevati. Volim pjevati, posebno u crkvenom zboru i vrlo rado to i činim. Običajna glazba jednoga naroda stoga se može koristiti u crkvi. Na primjer, sve hrvatske pjesme posvećene Srcu Isusovu uglavnom su koračnice. Bitno je tu glazbu uključiti u službu Crkve, Bogu na slavu. Kroz običaj "Dužijance" se također održava vjera. U njoj se manifestira odanost Bogu. Pred oltar dolaze Bogu zahvaliti čak i oni koji nisu vjernici, u pravom smislu te riječi. Običaji i vjera su jako povezani. No,
moram reći i to da se zapovijedi vezane uz post i pokoru baš i ne poštuju u
današnje vrijeme. No, Katolička crkva je slobodnoj volji naroda i vjernika prepustila prihvatiti vjerski život, što znači da nitko od nas nije primoran ići u
crkvu, već je riječ o osobnoj odluci.

*Povijest je učiteljica života*

ZV.: Običaj može biti nositelj opstanka vjere. No, neki običaj, kao što je to na primjer "Dužijanca", može opstati tako što je ukorijenjen u vjeri.

G. K.: Već jedanaestu godinu u nizu sudjelujem u organiziranju Izložbe božićnjaka u okviru Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović". Započeli smo najprije u dvorani "Bunjevačkoga kola", ali sada je već niz godina priređujemo u predvorju Gradske kuće. Žene koje prave te kolače postave na njih cijelu "teologiju". Prije dvije godine smo beogradskom nadbiskupu mons. Stanislavu Hočevaru darovali božićnjak. Toga dana je bio prijam na Pravoslavnoj bogosloviji. Mogu reći da su se i bogoslovi i njihovi profesori oduševili kolačima na kojima je bilo prikazano Isusovo rođenje, Sveta Obitelj, Betlehemska štalica, i to na način kako je i opisano u Svetom pismu. Kroz običaj izrade kolača se radujemo dolasku Isusa i na taj način ga častimo.

ZV.: Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima kaže "Radujte se s radosnima". Dakle, ovaj način povezanosti
vjere s običajima pomaže da se vjera živi kao radost. Oni koji čuvaju običaje mogu u drugima probuditi istu želju za vjerom baš time što su ih obradovali nečim.

G. K.: Naravno. Kada nekome čestitamo, najčešće poželimo puno novca ili zdravlja, a rijetko radost. Ima toliko siromašnih i bolesnih koji se znaju tako lijepo radovati, ali i bogatih i zdravih koji to ne znaju. Radost je temelj dobroga života. Tko se zna radovati malim stvarima - velik je čovjek. Moramo sami sebe tako formirati.

ZV.: Vaše poznavanje običaja je ozbiljno. Kako bi čovjek mogao poznavati običaje, mora poznavati njihovu povijest. Koliko ste na tom području radili?

G. K.: Povijest sam zavolio zahvaljujući svojemu profesoru Albi Šokčiću, koji je svoja predavanja učinio tako zanimljivim i poučnim da je svoju ljubav prema toj znanosti prenio na sve nas. Sada čitam razne povijesne knjige, naravno, više iz nacionalne povijesti. Mi koji ovdje živimo znamo sve o Kosovskom boju, ali malo znamo o Krbavskoj bitci, a ona je vrlo bitna za nas Hrvate. Povijest je učiteljica života, i smatram da svatko od nas treba upoznati i spoznati povijest svojega naroda. Također sam vremenom shvatio da je vrlo bitno na povijest gledati objektivno, pokupiti informacije sa što je moguće više strana kako bismo mogli formirati svoje mišljenje, a ne slijepo slijediti tuđa, jer mnogi tumače povijest subjektivno, pa znaju dati pogrešne interpretacije pojedinih događaja. Povijest
Bunjevaca-Hrvata me uvijek interesirala. Puno sam čitao, razgovarao s ljudima,
zapisivao, i sada vrlo rado o tome tražim podatke i zapisujem ih.

*Povijest u službi istraživanja životopisa sv. Urbana I. - pape, kojemu je posvećena pomoćna crkva na Paliću*

ZV.: Vaša ljubav prema povijesti vas je sigurno dovela do toga da ste proučavali vašega zaštitnika na Paliću, sv. Urbana. Možete li o tomu nešto reći?

G. K.: U molitveniku postoji "Molitva svojemu zaštitniku". Najprije sam se zainteresirao za svojega zaštitnika sv. Grgura, a potom za zaštitnika svojega
kumčeta Vladimira. Taj svetac je bio pokrstitelj Rusa, rodom iz Kijeva. Došavši na Palić, saznao sam da je crkva posvećena sv. Urbanu. Zainteresirao sam se i želio saznati tko je on bio. U kalendarima (Sv. Ante - sarajevski, Zagrebačka i Subotička Danica) sam pronašao više Urbana koji se slave u različite dane. Kontaktirao sam i katedralnoga župnika mons. Stjepana Beretića koji mi je potvrdio da je u povijesti zabilježeno osam svetaca pod imenom Urban. Potom sam pretraživao podatke na internetu i saznao sam da ga uglavnom časte vinari i vinarije. Pronašao sam da ga časte u Međimurju u jednoj divnoj kapelici. U Iloku imaju obredni dan posvete vinograda svetom Urbanu, slično kao što mi blagoslivljamo žito. Da bih konačno saznao tko je bio naš svetac, puno mi je pomogao bogoslov Ivica Radaković. On je u rimskim zapisima i knjigama pronašao
podatke, preveo ih s latinskog i talijanskog i napravio sažetak. Donio je i fotografije, među ostalim i fotografiju sarkofaga sv. Urbana iz Kalistovih katakomba. Sada educiram ljude kako bi znali tko je zapravo bio sv. Urban.
Treba znati da je župa na Paliću posvećena BDM Kraljici svijeta. Pomoćna crkva je posvećena sv. Urbanu i u njoj se održavaju svete mise i sve pobožnosti, jer je prostranija i u nju stane veći broj vjernika. Tako smo odlučili organizirati proštenje. Pošto u isti dan JP "Palić-Ludoš" organizira vinarske svečanosti,
željeli smo još jednom ujediniti običaje s vjerom pa smo sa župnikom dogovorili 24. svibnja pozvati sve vinare na misu u 9 sati da bi se ovaj dan proslavio na pravi način. Proslava će trajati tri dana. Jednog dana će biti izložba, drugoga dana misa pa proslava, a trećega dana će već biti proslava Bršančeva odnosno Tijelova. To će biti objavljeno i u medijima, a mi se molimo sv. Urbanu da nam kod Boga Oca, Sina i Duha Svetoga izmoli milost.

Da bi nacija imala svoje ime i prezime, da tako kažem, mora imati svoju kulturu, koja se njeguje kroz različite vidove - prvenstveno kroz školsku naobrazbu, znanstvenoistraživački rad, razvoj i rad kulturnih institucija, ali ne treba zaboraviti i
treba njegovati i narodne običaje, gdje Dužijanca svakako ima istaknuto
mjesto, istaknuo je svojedobno Grgo Kujundžić u intervjuu za Hrvatsku riječ.