Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović
"Pođimo u susret Gospodinu"
Do sada smo u ovoj rubrici govorili o
stavu tijela. Razmišljali smo o stavu u molitvi
i o simboličnom govoru tijela u molitvenom
stavu. Postoji, međutim, još jedna
važna tema prije samoga tumačenja liturgije,
a to je ophod ili procesija. U samoj
misi uvijek imamo barem tri ophoda ili procesije.
To je pristupna, pričesna i izlazna
procesija. Jasno da ove procesije razlikujemo
od onih procesija koje su posebno za
neke blagdane ili obrede vlastite. Često
treba napomenuti da je uz ove tri važna i
prikazna procesija. U ovom razmišljanju
ćemo govoriti općenito o pojmu procesije i
njenom liturgijskom značenju, kao i o Tijelovskoj
procesiji, jer upravo broj našega
lista izlazi u vrijeme svetkovine Tijelova.
Nabrajajući liturgijske simbole, teško
da će netko samo po sebi razumljivim smatrati
da zajednički hod pripa da toj skupini.
No, već sama činjenica da "hodati zajedno"
u liturgijskome slavlju ima ime "procesija"
ili "ophod" puno govori. Liturgija je protkana
procesijama. Tom se gestom ne posredno
govori da čovjek na zemlji nema trajna
boravišta, da za njega u ovostranosti ne postoji
stabilnost, jer je mnogovrsnost životnih
međuodnosa u trajnome razvoju koji
obilježava životnost. Ljudski hod pokazuje
traženje, promatranje, izabiranje i usmjerenost
prema punini te je u ponašanju s takvim
oznakama vidljiv ne samo pokretač,
već i poimanje življenja. Hod je istinit, ako
je očitovanje nutarnjega svijeta koji poprima
tjelesnost u držanju. Tako liturgijski
hod nije uobičajena opuštenost, a nije niti
razigrano trčanje. Polagano hodanje toliko
puta označuje usredotočenost, kao što zaustavljanje
označuje ozbiljnost pitanja o
tome što valja činiti pri idućemu koraku.
Ponovni zakoračaj može lako izraziti poletnost
nade koja rasvjetljuje um i srce, dok
težak korak pri kojemu se vuče nogu za
nogom odražava nesigurnost, pomanjkanje
uvjerenja ili pak ravnodušnost. Možda bi se
moglo reći: "Pokaži mi kako hodaš i otkrit
ću ti tajnu tvoje nutrine", premda nas okolnosti
često uvjetuju te je nutarnjost u oprečnosti
s vanjskim držanjem, možda više
negoli u nekim prošlim vremenima.
Vjerničko hodanje u procesiji gradi se
na uvjerenju da smo hodočasnici na zemlji
koji hoće živjeti novost života po Duhu
Svetome. Zahvaćenost Duhom ne smije se
čuvati u statičnosti. Prevedeno u liturgijsko
slavlje, to znači da je hodanje u procesiji
zapravo molitva gibanjem tijela. Crkva ne
može biti nepokretna, jer je zahvaćena
događajem Pedesetnice, prisutnošću Krista
koji hodi pred njom i s njom, da bi izašla iz
ropstva grijeha i išla prema zemlji ispunjenih
obećanja. Hodanje je izričaj spasenjskoga
već, ali ne još, izričaj kršćanske
eshatološke napetosti, ruba i razdjelnice
koju čovjek živi u sebi i s drugima.
Tijelovska procesija prvi je put zasvjedočena
u Kölnu između 1274. i 1279. Taj
ophod nailazi još u četrnaestom stoljeću na
oduševljen prijem u većini zemalja i na
raskošno izvođenje. Pritom se posvećena
hostija nosi u pokaznici. U nekim zemljama
preuzimaju se elementi ophoda s blago slovom
polja i prosnih dana. Obavljaju se uz
postaje na četiri oltara na otvorenom gdje
se pjevaju počeci četiriju evanđelja u pravcu
četiri strane svijeta, mole zazivi sveopće
molitve i podjeljuje sakramentalni blagoslov.
Kasnije se u liturgiji posve razdvaja
procesija za blagoslov polja od Tijelovske
procesije. Procesija za blagoslov polja se
više promatra kao pokornički čin i molbeni
za polja, njive i vinograde i više ne obvezuje
na četiri postaje na četiri strane svijeta,
nego svakako ima navještaj Božje riječi,
litanijske molitve i sam blagoslov.
Međutim, Tijelovska procesija se razvila
u drugom pravcu. To je bilo naročito u
vrijeme baroka, kada se Tijelovska procesija
pretvara u dan tri jumfalističkog i blistavog
sjaja. Raširenu teškoću prema tradicionalnom
obliku Tijelovske procesi je doveli
su u posaborskim desetljećima novi pokušaji
njena oblikovanja, kao npr. svečano
slavlje euharistije na javnim trgovima na
kojima bi se okupile pojedine gradske župe
da bi se u sakramentu jedinstva doživjele
kao velika zajednica s Kristom i uzajamno.
Kako ta procesija u novije vrijeme traga za
novim oblicima, susreće se za sada "staro i
novo". Činjenica da je euharistija središnje
otajstvo Crkve i da je zapravo teologija
Velikog četvrtka prenesena na Tijelovo,
daje prvu oznaku tome blagdanu. Jednako
tako vjera u Kristovu prisutnost njegovog
euharistijskog uskrslog tijela nadahnjuje "teologiju hoda". Imajući u vidu naprijed
izrečeno, Crkva tim hodom u čast euharistije
i s euharistijom čini ispovijest vjere da
je putnica na zemlji, ali da je Krist ostao
trajno prisutan na tom povijesnom putu
Crkve. Ta procesija svojom svečanošću i
dostojanstvom je i poruka i čin vjere, a treba
nastojati biti manje trijumfalizam, koji je
nanos povijesti. Takav pojam procesije
opravdava njeno postojanje u javnom ispovijedanju
vjere i štovanja. Svakako ona ima
isključivo vjerničko značenje i o razini vjere
sudionika ovisi njena ljepota.
U sljedećem broju razmišljat ćemo o
uobičajenim procesijama unutar liturgijskih
čina koje su najčešće.
18. 05. 2008.
PRESVETO TROJSTVO
Iz 34,4b-6.8-9;
Dn 3,52.53.54.55;
2 Kor 13,11-13;
Iv 3,16-18
"Uistinu, Bog je tako
ljubio svijet te je dao svoga
Sina Jedinorođenca da nijedan
koji u njega vjeruje ne
propadne, nego da ima život
vječni. Ta Bog nije poslao
Sina na svijet da sudi svijetu,
nego da se svijet spasi po
njemu. Tko vjeruje u njega,
ne osuđuje se; a tko ne
vjeruje, već je osuđen što
nije vjerovao u ime jedinorođenoga
Sina Božjega."
25. 05. 2008.
8. KROZ GODINU
Iz 49,14-15;
Ps 62,2-3.6-7.8-9;
1 Kor 4,1-5;
Mt 6,24-34
"Tražite stoga najprije
Kraljevstvo i pravednost njegovu,
a sve će vam se ostalo
dodati".
1. 06. 2008.
9. KROZ GODINU
Pnz 11,18.26-28;
Ps 31,2-4.17.20.24-25;
Rim 3,21-25a.28;
Mt 7,21-27
"Stoga, tko god sluša ove
moje riječi i izvršava ih, prispodobit
će se mudru čovjeku
koji sagradi kuću na stijeni."
8. 06. 2008.
10. KROZ GODINU
Hoš 6,3-6;
Ps 50,7-8.12-15;
Rim 4,18-25;
Mt 9,9-13
"Ne trebaju zdravi liječnika
nego bolesni. Hajdete i
proučite što znači: Milosrđe
mi je milo, a ne žrtva. Ta ne
dođoh zvati pravednike
nego grešnike."
15. 06. 2008.
11. KROZ GODINU
Izl 19,2-6a;
Ps 100,1-5;
Rim 5,6-11;
Mt 9,36 - 10,8
"Žetve je mnogo, a radnika
malo. Molite, dakle,
gospodara žetve da pošalje
radnika u žetvu svoju." |
