Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Što je duhovna suša?

Može li se duhovna suša, iako je uzrokovana našim grijesima, nekako izbjeći ili umanjiti? Kad Boga osjećamo nekad daleko, a u duši tolika čežnja da Mu budemo blizu, da Ga gledamo, slušamo, je li to samo slaba vjera?
P. R., Sonta

Za odgovor na ovo vaše pitanje, pokušajmo prvo definirati samu molitvu.

Kompendij Katekizma Katoličke Crkve među ostalim naučava da je molitva uzdignuće duše k Bogu ili iskanje od Boga primjerenih dobara, sukladnih
njegovoj volji. Ona je uvijek dar Boga koji dolazi čovjeku u susret. Kršćanska je molitva osoban i živ odnos Božje djece s neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim koji prebiva u njihovim srcima. Stvaranjem, Bog prvi iz ništavila zove svako biće, a nakon grijeha čovjek i dalje može spoznati svoga Stvoritelja čuvajući želju za onim koji ga je dozvao u postojanje. Sve religije, posebice sva povijest spasenja, svjedoče o toj čovjekovoj čežnji za Bogom, ali Bog prvi neprestance svaku osobu privlači na tajanstven susret molitve. Dakle, razlog zašto je uopće molitva sastavni dio čovjekove duše je činjenica da je čovjek stvoren na sliku Božju i da je u njegovu dušu u nekom smislu "utisnuta" božanska dimenzija postojanja. Svatko teži svome originalu. Tako je molitva u biti i ponajprije susret duše koja traži i koja jedino nalazi svoj smisao punine u Bogu koji ju je stvorio i obdario svojom božanskom naravi. Molitva dakle nije nešto izvanredno, nego vrlo naravan odnos duhovnoga bića prema Stvoritelju. Stoga je teško razumjeti, pa i kršćane, koji imaju u podsvijesti osjećaj "dužnosti molitve". Molitva je mnogo dublje i više od dužnosti, ona je narav življenja čovjeka s Bogom. Molitva kao takva nije Božja
potreba nego naša kako bismo ispunili svoje biće. Stoga je cijela povijest spasenja puna primjera izvanrednih molitelja od Abrahama do najvećeg molitelja
- Bogočovjeka - Isusa Krista. Jasno da u molitvi postoje i razni stupnjevi i
razni načini. Ponajprije bih istaknuo najvažnije, bez čega molitva ne može
biti molitva, a to je susret. Ako se u molitvi ne dogodi susret, onda se ne
može govoriti o molitvi. Drugo, što je vrlo važno, molitva je uvijek u susretu
dijalog - razgovor. To nije tek naše nabrajanje, a još manje "brbljanje" Bogu, to je razgovor s Bogom. Dakle, koliko vremena posvećujemo tom svom "govoru Bogu", barem toliko vremena trebamo posvetiti i slušanju Boga. Mnogi naši vjernici nikad ni ne misle o tome da "zna tvoj Otac nebeski što ti je potrebno..." pa ponavljaju beskonačno puno riječi, a uopće ne daju prostora slušati volju Božju. U molitvi se stalno ide putem traženja ispunjenja volje Božje, jer to je naše spasenje, kako kaže apostol Pavao. Konačno, molitva je Bogoštovlje u kojemu Boga slavimo, zahvaljujemo, veličamo i molimo. Svaki od ovih pojmova je
posebno važan, ali sada to nije tema ovog vašeg pitanja. Zapamtimo ove tri
datosti: susret, razgovor, Bogoštovlje.

Što se događa kada osjećamo da nam je "Bog daleko"? Ponajprije, Bog ne može biti daleko od nas "jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo...", kako kaže apostol Pavao. Taj dojam "daljine Božje" je koji puta stvarno dojam i on nas muči. Bog dopušta da ga iskrena duša traži. Benedikt XVI. naučava da je taj "skriveni Bog" upravo naša potreba da se pročišćavajući svoje nakane i oslobađajući se svojih navezanosti trsimo što više približiti Bogu. Dakle, to nije skrivanje Boga, nego Božja pedagogija. On nas na tom putu "skrivenosti" zapravo vodi putem čišćenja svih naših navezanosti, ovisnosti, pa i površnosti da bismo što čistije mogli tražiti i naći susret s Njime. Duhovna suša, kako je pisci askeze nazivaju, nikada nije uzrokovana grijesima. Duhovnu sušu ne poznaju površni molitelji, a pogotovo oni koji bi povezivali u nekom odnosu grijeh i molitvu. Pitanje grješnosti u molitvi je pitanje pokajanja. Sjetimo se da je prvi čin svake molitve poniznost i svijest vlastite grješnosti koji onda uvijek u nama stvara raspoloženje pokajanja i da je to "ulazak u svijet molitve". Dakle, nikada se ne moli u grijehu nego eventualno grješnik moli u pokajanju. Duhovna suša je "privilegija" izabranih duša. Nema dovoljno prostora u ovoj rubrici da opišemo neke klasične primjere duhovne suše
kod velikih mistika, ali ću nabrojiti samo da su tu veliku duhovnu sušu u trajanju od više godina osjetili napose sveta Terezija Avilska, sveti Ivan od Križa, sveta Mala Terezija i konačno u najnovije doba se otkrilo da je blažena Majka Terezija cijeloga života nosila taj teški križ "odsutnosti Božje".

Kako vidite, u konačnici, to je dar Božji. I što je više i dulje ta suša, tim se više duša čisti i čezne. Stoga ste u pravu kada tvrdite u svom pitanju da u sebi osjećate čežnju. Ta čežnja rađa konačno ljubavlju, a ne razočaranjem. Sjetimo se lijepe biblijske knjige Pjesme nad pjesmama, koja je sva posvećena čežnji, a opisuje odnos Izabranog naroda prema svome Bogu. Kako je ta knjiga puna čežnje, ali i ljubavi. Ta čežnja ne samo da ne slabi našu vjeru i da nije znak slabe vjere, nego je "čistilište" naše vjere i dovodi nas do potpunog predanja. Sjetimo se Isusa u Getsemanskoj tjeskobi, kako završava njegova molitva: Neka bude
volja Tvoja! A na križu sva ta tjeskoba napuštenosti završava riječima: U ruke
tvoje, Oče, predajem duh svoj. To je smisao duhovne suše.

Završimo dakle ovo naše razmišljanje jasnim odgovorom. Duhovna suša je Božji dar i čišćenje duše. To je put prema kontemplativnoj molitvi. Svaka molitva je susret i razgovor s Bogom u kojoj tražimo njegovu volju i njegovu slavu. Molitva je disanje naše duše i nikad neće biti savršena do onoga časa kada svim svojim bićem uronimo u Božje biće.