Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Kraj XV. stoljeća u Somboru

O tome gdje su darovitiji Somborci i ostali Bačvani mogli studirati, pisao je i karmelićanin o. Mato Miloš u Subotičkoj Danici 1998. godine (str. 225-229). Upravo u vrijeme kad su u Sombor stigli dominikanci, rodio se oko 1480. godine u Sonti čovjek imenom Pavao. Povijest ga je zapamtila kao Pavla Sonćanina. Pismohrana Zagrebačke nadbiskupije ga spominje kao kanonika kantora. Piše o njemu da je bio bački i zagrebački kanonik u vremenu od 1518. do 1543. Obnašao je od 1535. godine i službu arhiđakona Vaščanskoga arhiđakonata tadašnje Zagrebačke biskupije. Naselje Vaška se nalazi sjeverno od Podravske Slatine na rijeci Dravi. Vaščanski arhiđakonat, kasnije Zagrebačke nadbiskupije, obuhvaćao je Našički i Virovitički dekanat. Obnašao je nadalje i dužnost čazmanskog prepozita od 1538. godine. Otac Mato navodi da je Pavao bio rosonski biskup, pa bi bilo zanimljivo doznati gdje je bilo sjedište njegove biskupije, i kako je bio sufragan zagrebačkog biskupa Šimuna Bakača
Erdődyja koji je na čelu Zagrebačke biskupije stajao od 1518. do 1543. godine,
kad Zagreb tada nije bio metropolitansko sjedište. Bilo kako bilo, Pavao Sonćanin je bio doktor kanonskoga prava, a obnašao je i dužnost zagrebačkog i ostrogonskog prepozita. Zagrebačka je biskupija, naime, od 1094. do 1180. godine bila sufraganska biskupija Ostrogonskoj (Esztergom) nadbiskupiji, a od 1180. godine Kalačkoj metropoliji. Istom 1852. godine je Zagrebačka biskupija postala sjedištem nadbiskupa, kad je dobila sufraganske biskupije.

Pavao Sonćanin u Rimu i Budimu

U knjizi rimske bratovštine Duha Svetoga se 17. lipnja 1519. godine spominje
Pavao Sonćanin, kao kanonik kantor. Među zagrebačkim kanonicima se spominje prvi put 1524. godine. Nalazimo ga i na službi apostolskog pokorničara na dvoru pape Klementa VII., koji je na Petrovoj stolici bio od 1523. do 1534. godine. U prosincu 1533. godine je bio na službi Ivana Zapolje u Budimu. Srijemski biskup
Stjepan Brodarić piše 10. prosinca 1533. godine papi Klementu VII. izvještaj
o stanju Crkve i političkim prilikama u Ugarskoj. U tom izvještaju ističe kako se, o svemu što on piše, papa mogao uvjeriti i sam, kad bi saslušao svoga pokorničara, kad mu se ovaj vrati. Pavao Sonćanin je nazočio mnogim zbivanjima te je svojim očima mogao vidjeti o čemu se radi. Iz toga o. Mato Miloš zaključuje da je Pavao
Sonćanin obavljao diplomatske poslove između Svete Stolice i Ugarske.

Više u Rimu nego u Zagrebu

Čini se da je svoje dužnosti u Zagrebačkoj biskupiji Pavao Sonćanin zanemarivao, kad ga je njegov biskup Šimun Bakač Erdődy, prema pismu upućenom papi Pavlu III., 21. ožujka 1541., lišio kanoničkih nadarbina. No, nakon smrti biskupa Šimuna, Pavao Sonćanin je ponovno stupio u posjed svojih kanoničkih nadarbina. Zahvaljujući svome boravku u Rimu, kao i diplomatskoj aktivnosti, spoznao je opasnosti tada nadirajućeg protestantizma, pa se zato počeo baviti mišlju o osnutku jednog zavoda u kojem bi se u Italiji odgajali budući svećenici. Obavljajući u Rimu službu pokorničara, uvidio je važnost odgoja klera. Kad je 1552. godine osnovan rimski isusovački zavod Germanicum, odlučio je Pavao Sonćanin i sam osnovati jedan takav zavod u Bologni. Pripreme za osnutak takvoga zavoda je Pavao počeo u Zagrebu još 1551. godine.

Ilirsko mađarski zavod u Bologni

U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti čuva se rukopis "Chronologia
illustrissimi Collegii Illyrico- Hungarici Bononiae", koji svjedoči o tome da je zavod ustanovljen 7. kolovoza 1553. godine. U Bologni je tada studiralo desetak tisuća studenata iz različitih zemalja. Pojedine zemlje su se starale za smještaj i boravak svojih studenata. Tako je Španjolska još 1364. godine osnovala svoj zavod. Jedan je Bačvanin, kao zagrebački kanonik, bio ne samo začetnik već i mecena
Hrvatsko-mađarskog zavoda u Bologni. Pavao Sonćanin je u Bolognu, između ostalih, poslao svoga nećaka Jurja Sonćanina i Stipana Radetića da u blizini bolonjskog sveučilišta zakupe nekoliko soba za studentsku zajednicu Hrvata i Mađara. Tim prvim studentima su se pridruživali sve brojniji studenti iz Hrvatske i Mađarske. Pavao Sonćanin se pobrinuo da zagrebački biskup pošalje jednog svećenika, koji će voditi računa o duhovnom životu studenata. U Bolognu je tako došao zagrebački svećenik Stjepan Zec, koji je postao upraviteljem studentske
zajednice. Pavlu Sonćaninu je 1556. godine pošlo za rukom da za 1950 bolonjskih srebrnih funti kupi kuću suknara Lorenza Reffrigeria. Između ostalih studenata, 26. kolovoza 1556. godine u Bologni je na Medicinskom fakultetu doktorirao Ivan Zaystoci iz Križevačke županije.

U zavod su dolazili samo bolje stojeći studenti

U zagrebačkom Vjesniku od 3. prosinca 1988. godine, na 13. stranici, u rubrici Panorama subotom stoji da su u zavodu mogli boraviti Hrvati i Mađari ne mlađi od 25 godina, klerici i svjetovnjaci, "ali ne potpuno siromašni da zbog siromaštva ne budu ruglo strancima, a na sramotu svome narodu". Studenti su morali biti zakonita djeca, pravovjerni katolici "navikli i nevolju podnositi". Nisu smjeli biti redovnici, ubojice ili oženjeni. Upisnina je iznosila 25 zlatnih škuda. U zavodu se moglo ostati sedam godina. Studenti su nosili talar crne boje sa zlatnim križem i
grbom zagrebačkog kaptola i osnivača Pavla Sonćanina. Zavod je djelovao više
od 200 godina. Razvitak i povijest zavoda, koji je osnovao jedan Bačvanin nije
ostala nezapažena.