Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković

Promjena radi ustrajnosti

Dalo bi se raspravljati o tome koji je mjesec najljepši u godini, no svibanj svakako ima nečega posebnoga. Sva priroda odlaže svoje već odavno izlizano zimsko ruho i oblači veličanstvenu haljinu punu boja, svijetlih i razigranih. Pažljivo birajući između najljepših boja kojima sam Stvoritelj obznanjuje svoju uzvišenu umjetnost ljubavi prema svemu stvorenome, upravo u svibnju time ukrašavamo slike i oltare naše drage Nebeske Majke Marije. Time joj želimo izreći koliko je
volimo, jer je zbilja osjećamo i doživljavamo Majkom. Pored stručaka, buketa i vijenaca u koje se pretače naša privrženost prema Blaženoj Djevici Mariji, još joj se više želimo približiti i počastiti je svojim molitvama i svibanj-skim pobožnostima.

U mnogim našim župama redovito se u ovome mjesecu svaki dan obavljaju svibanjske pobožnosti. Istina, malo je onih koji svaki dan uspijevaju odvojiti vremena za odlazak na zajednički susret s nebeskom Majkom u molitvi, ali se zato još mnogi od nas vjernika u svibnju češće utječu njezinom zagovoru. Sve je to za pohvalu. Svaki takav i najmanji dar i molitveni znak pažnje prema Mariji treba podržati, potaknuti. Kad smo s Marijom, tada smo i s Isusom, jer On je uvijek uza svoju Majku. Zato svaka njezina molitva i zagovor tako brzo dopire do Njegova milosrdnog srca, do izvora svake milosti i utjehe.

Svjesni toga, znamo gotovo iz navike uzeti krunicu i pomoliti se sami, kad nam nije moguće otići za zajedničke pobožnosti u crkvu. Rijetki su slučajevi kada se te pobožnosti obavljaju skupa u obitelji, no ima i onih koji se barem jedanput tjedno skupe da u svojim domovima pozdrave i počaste Mariju. Sjećam se dobro svibanjskih večeri kada smo i mi u obitelji, već na kraju dana, znali skupa izmoliti krunicu. Priznajem da sam često puta radije već želio na spavanje, no o
tome nije bilo ni govora. Dolikovalo je da se zajedničkom molitvom okupimo pred nebesku Majku. Međutim, nerijetko se događalo da je nekome, pa i meni isto tako, po koji put tijekom molitve klonula glava. U tim prilikama se nije bilo dovoljno samo bolje usredotočiti na otajstvo krunice koje se molilo. Bilo je potrebno zbilja se boriti sa snom, mada ni to nije jamčilo siguran uspjeh za ustrajnost u molitvenom nastojanju. Jednom sam prilikom, međutim, shvatio kako si u takvim situacijama mogu pomoći promjenom položaja tijela. Bilo je
dovoljno da se ispravim i odjednom sam puno svježiji. Ponekad sam tu svježinu otkrio u kakvoj svetoj prilici ili kipu. Ta iskustva su mi bila dragocjenom školom molitve, jer sam s mnogo manje napora i upornosti već uspavane volje, puno više mogao postići malim pokretom, tj. svjesnim tjelesnim uključivanjem u molitvu.

Svibanjske pobožnosti, a osobito molitva krunice, slijede logiku ponavljanja. Ona smiruje, vraća ravnotežu, ali zato znade i uspavljivati. Drugima to pak može biti doslovno rečeno dosadno. No, generacije i generacije su upravo po takvoj molitvi crpile snagu za svetost života. Iz duhovnih dnevnika tolikih svetaca jasno vidimo da ni oni nisu bili pošteđeni sličnih poteškoća u molitvi. Ali su ustrajali. Zato, dragi čitatelju, pokušajmo okrijepljeni molitvama svibanjskih pobožnosti i mi naći snage za ustrajnost. Možda će za to biti potrebno nešto malo i promijeniti u našem načinu molitve, ali od nje ne smijemo odustati. U danima kada nam molitva zna postati teškom i mukotrpnom, sjetimo se kako se, osobito u svibnju, našoj nebeskoj Majci možemo obratiti ljepotom ubranog cvijeta. Ona će to razumjeti
i za uzvrat nam darovati novo nadahnuće da ne prestanemo moliti.

Vaš urednik